Današnju subotu, dan za kulturu, posvetićemo preporuci za čitanje, u datom slučaju must read romanu starog majstora Vidosava Stevanovića koji je pod naslovom „Šta kaže ptica“ nedavno izašao u izdanju „Lagune“. U romanu nema nijednog imena, a opet, posle samo nekoliko pročitanih rečenica biva kristalno jasno da su dva junaka - od kojih svaki u zasebnom poglavlju priča svoju priču - Ivan Stambolić i Slobodan Milošević.
Ima vrlo etablirano profesionalnih istoričara koji tvrde da se o Napoleonovom pohodu na Rusiju može više saznati iz velikog Tolstojevog romana „Rat i mir“, nego iz hiljada i hiljada istoriografskih knjiga, studija i tekstova posvećenih istoj temi. U tom smislu i gorepotpisani kuhinjski istoričar tvrdi da roman „Šta ptica kaže“ osvetljava mračna zbitija u Srbiji između sredine osamdesetih i početka dvehiljaditih uverljivije, obuhvatnije, pa, ako hoćete, i faktografski tačnije, nego stotine i stotine radova iz pera istoričara od zanata (serem im se na zanat, čast, naravno, izuzecima).
Vidosav je pribegao postupku - kome i moja neznatnost ponekad pribegava - u kome priču o tome kako je (i zašto) ubijen pripoveda ubijeni. Za razliku od sličnih romanesknih uradaka, Vidosav je priči ubijenog priložio i priču ubice (čije je ime i prezime poznato redakciji). Te dve paralelne priče nenametljivo, ali upečatljivo, pričaju sumornu priču o Srbiji, beogradskoj cincarsko-kalburskoj čaršiji, o zlobi duha palanke koje (i zloba i palanka) nisu posledice ograničenog prostora, nego ograničenog uma i - konačno i najvažnije - priču o društvenoj inerciji i kukavičluku koji svakovrsnim nepočiniteljima ostavlja odrešene ruke.
Nijedan istoričar koji drži do sebe neće zabeležiti - ni Vidosav to neće eksplicitno učiniti, ali će upućeniji dokonati - da se, recimo, jedan dobar pisac Jovan Radulović, koga je ubijeni pripovedač svojevremeno zaposlio u svom kabinetu, na sudbonosnom Košutnjaku usred bela dana izdrao na Stambolića, na sav glas urlajući, citiram: „Izdao si svoj narod i prodao se ustašama. Jedini pravi Srbi žive van Srbije, čuvaju čast i ponos nacionalnog bića“ itd. itd. Vidosav Stevanović je dobro poznavao oba književna lika: i ubijenog i ubicu, jednog po dobru, drugog - zbog koga je proveo godine u izgnanstvu van Srbije - po zlu. Ali viđi vraga, u romanu „Šta kaže ptica“ Milošević uopšte nije predstavljen kao monstrum. Na momente je (bar meni) čak i simpatičan, pogotovo kad posprdno i s krajnjim prezirom govori o dubokim čaršijanerima, akademicima, patriotskim intelektualcima koji su mu utabali najpre put do vlasti, a potom do haške ćelije.
Kao što rekoh: must read. A sad, ajd zdravo. Odoh na odmor.